Divokoza je projekt kojem je možda predugo trebalo da zaživi. Sve je počelo mojim prvim velikim putovanjem – tromjesečnom skitnjom po Južnoj Americi. Imala sam tad 23 godine. Uštedjela sam puno manje od onog što je bilo dovoljno i krenula od Kolumbije preko Perua i Bolivije pa sve do juga Argentine. U društvu jako dobrog prijatelja, Kolumbijca, pravog avanturista (i uostalom antropologa), po prvi put sam istraživala najpoznatije i najzabačenije dijelove Kolumbije.
To je bilo vatreno krštenje i istovremeno svojevrsni trening jer sam ostatak putovanja po Južnoj Americi napravila sama. (Sjećam se da mi je on govorio da sam izgubljeni slučaj jer sam stalno ostavljala novčanik na stolu usred kafića/restorana kad bi išla na wc, ne bi da sam doma).
Bilo me strah. Sam spomen Kolumbije, na primjer, već je nekako ulijevao strah, ali istovremeno jača od straha bila je znatiželja. Zapravo, bilo je to nešto više od znatiželje, ali ne pronalazim dovoljno primjerenu riječ da opišem taj osjećaj. Adrenalin, ludilo, ushićenje, euforija, zaljubljenost… od svega pomalo i istovremeno sve zajedno. Moguće da je to ono što nazivamo strašću.
Svi koji su čuli moje doživljaje kad sam se vratila govorili su mi da napišem knjigu ili pokrenem blog. Ideja me privlačila jer sam oduvijek voljela pisati, ali pogubila sam se u briganju o tome kako završiti faks, steći radno iskustvo, početi zarađivati (tipični križevi – ili možda izlike da prikrijem ondašnji kronični manjak samopouzdanja), pa je putopisanje stavljeno na čekanje.
Unatoč tome, nisam baš mirovala. Gotovo svake godine mijenjala sam državu i poslove, sve dok se nisam umorila od toga da mi putovanje bude sporedna stvar u životu kad sam vrlo dobro znala da je to moja prava hrana, moj put rasta i učenja.
Odlučila sam tada riskirati i provesti eksperiment – je li moguće preživjeti ako isključivo slijedim svoje srce? I evo, od 2017. putovanje je moja glavna (razbi)briga. I dalje sam živa i dobro je. Za putovanja zarađujem freelance prevođenjem i cijenim svoj posao do neba jer mi daje slobodu koju bi svi poslovi trebali jamčiti.
A u ožujku 2018., u jednom malom, zabačenom selu na jugu Kambodže, uz tajnovitu rijeku Mekong, sinulo mi je ime Divokoza i taj isti dan počela sam stvarati ovu stranicu.
Već su me ranije znali u šali nazivati divokozom jer djelujem smotano i smušeno, ali zapravo ne nedostaje mi ni snalažljivosti niti odvažnosti. Prepoznala sam se u zamisli male divlje divokoze koja prkosi gravitaciji (i zdravoj pameti) na rubu klisure. S tim istim stavom odlučila sam prkositi svim strahovima koji me sputavaju na putu prema trima vrijednostima s kojima poistovjećujem ljepotu i svrhu življenja: jednostavnost, autentičnost i pozitivne promjene.
Divokoza je moj intimni alkemičarski laboratorij u kojem tragam za tim vrijednostima. Istovremeno je i prostor za dijeljenje mojih spoznaja. Nastojim prenijeti jednostavnost i autentičnost putem putopisnih priča i fotografija te potaknuti pozitivne promjene putem intervjua i poziva na djelovanje. Nerijetko su ove tri izričajne forme zapravo isprepletene, zavise jedna o drugoj i jedna drugu nadopunjuju.
Nadam se da će ova potraga i vama biti poučna, nadahnjujuća i poticajna.
Tea Grginović
(obrazac za kontakt ispod slike)
Photo credit: Mario Villamiel
