#9

Mandalay je zvuča ko daleka zemlja iz snova, a kad se vozite u vlaku starom sto godina, osjećaj bome i jest ko da idete baš tamo – drndanju nikad kraja. Napravila san zato na pola puta pauzu i iskoristila da posjetin glavnu mjanmarsku atrakciju – jezero Inle, poznato po plutajućim marketima, starom tkalačkom i zlatarskom zanatu i jedinstvenoj tradiciji ribolova koja se održala do danas.

Mali gradić Nyaung Shwe uz koji se nalazi jezero ugodno me iznenadia. Očekivala san da će biti pretrpan turistima, ali zapravo ulice su bile poprilično puste. Sićan se još uvik smještaja u tom gradu – najbolji dotad u Mjanmaru (uredni interijer sa starinskim štihom, dva kreveta s mirišljavom posteljinom i dekama, ukrasi na drvenim noćnim ormarićima, slike na zidovima…), a cijena ful prihvatljiva (mislin da je košta 11 dolara i sićan se da se zva Lady Princess jer san se bome osjećala ko princeza, nakon toliko vrimena smucanja po svakakvim rupama).

Digla san se rano, tik pred zoru, i otišla do dokova da vidin ko bi me moga odvesti da vidin izlazak sunca na jezeru. U maloj tihoj luci još uvik je bia mrkli mrak, a u magli se tu i tamo vidilo pokoje narančasto svitlo kako se ljulja na barkicama. Približila san se jednom od tih svitlećih brodića i pokušala objasniti svoju ideju sitnom lokalcu koji je kanticom izbaciva iz njega vodu. Nije mu tribalo puno objašnjavati jer mu očito nije bia prvi put da prevaža strance po jezeru.

Plovili smo neko vrime uzduž maglovitog kanala, a kad smo napokon izbili na jezero počelo je polako svitati. Stali smo da u miru dočekamo svitanje, a onda se, praktički niotkud, pojavia jedan od tih famoznih ribara s Inlea i počea pričati s mojim vozačem.

Njihov spori razgovor na tom toplom mjanmarskom, koji je tiho odzvanja u magli nad svilenkastom, pastelnom vodom jezera, ima je okus nostalgije. Ljuljala san se u barkici ko začarana. Bojama, zvukovima, svježinom na licu. Kad je sunce skoro pa neočekivano provirilo iza tamnih silueta brda oko jezera, razgovor je utihnua i zajedno smo ga u tišini promatrali.

Takvi trenuci jednostavnosti, u kojima se priroda pojavljuje u svojem punom veličanstvu (a ima li većeg veličanstva od sunca?), ostaju urezani u pamćenje jer tada nemate drugog izbora nego biti u potpunosti prisutni. U potpunosti budni. Priroda ima tu rijetku moć da razoruža um, da bar na tren ukrade pozornost ne bi li pokazala svu lipotu sadašnjeg trenutka.

A u tom trenutku, netom nakon izlaska sunca, bilo je lako izgubiti dah jer se jezero pretvorilo u pozornicu za pravu akrobatsku predstavu u kojoj su ribari, i stari i mladi, svaki na svojoj uskoj, dugačkoj barkici, na jednoj nozi održavali ravnotežu, a drugom su istovremeno veslali. Dok su polako klizili po mirnoj površini jezera, tako elegantno i odmjereno ko da plešu balet, rukama su spretno bacali mriže u vodu.

Ako je život stvar balansa, onda se u tom trenutku preda mnom odigrava njegov najvjerniji prikaz.

Idući san dan opet otišla na jezero, ali ovaj put san se „uvalila” grupici Rusa na njihovoj barkici (bila je preskupa da je opet unajmim sama). Obišli smo plutajuće markete, različita sela na jezeru, plutajuće nasade i obitelji u kojima su se održale stare tradicije kovanja srebra i zlata i tkalački zanat, specifični za jezero Inle (vidi galeriju slika i njihove opise ispod).