#5
U Mae Hong Sonu sve je bilo tako jednostavno. Dizala bi se rano, doručkovala voćnu salatu od papaje i manga i ostatak dana linčarila oko jezera – meditirala, čitala, ležala na travi, a u 5 popodne pridružila bi se staricama koje su svaki dan uz jezero vježbale tai chi (vrhunac dana). Rutina mi je bila tako jednostavna i neizazovna, a opet nije mi bilo dosadno. Nisan imala onaj dojam da kraden bogu dane i tratin vrime, kako se inače osjećan kad ne putujen.
U ostalim kolibicama u Jhonnyjevom dvorištu bila su tri stranca koji su baš ko i ja pronašli u Mae Hong Sonu savršeno utočište: Patrick, 60-godišnjak koji je s 18 godina napustia svoj rodni Luksemburg i od onda neprestano putuje; Sascha, Nijemac kojem je to bia već treći Božić za redom kod Jhonnyja; i Diego, Argentinac koji je zatvoria svoju programersku firmu i odlučia putovati.
Svi oni su se sprdali da ću vjerojatno zauvik ostati u Mae Hong Sonu (čak i Jhonny kojem san bar tri puta najavila da „iden sutra ća” i na kraju bi opet ostala tako da ni on više nije uzima za ozbiljno moj odlazak).
Baš zbog toga svi su oni ostali zaprepašteni kad san na brzinu skupila stvari i iznenada se pojavila s backpackom na terasi. Padala je kiša. Sićan se zvuka velikih kaplji koje su glasno padale i klizile po bananinom lišću u vrtu isprid kolibice. Rekli su mi da mi je bolje da sačekan bar dok ne stane kiše, ali ja san znala da ako ostanen imalo duže da će me razuvjeriti da oden. (Uostalom, ko god me zna, zna koliko volin dramu i taj iznenadni odlazak usrid kiše, koji je izgleda više ko bijeg, bia je skroz u mom stilu).
Putem san nabavila i stavila na glavu onaj tipični azijski stožasti šešir od slame i to je bilo dovoljno da privučen pažnju (kasnije je taj šešir proša sa mnom tisuće kilometara i bila san uvjerena da ga nosin sa sobom u Hrvatsku, ali na kraju san ga poklonila. Općenito gotovo sve „suvenire” koje san planirala zadržati za sebe na kraju san nekome dala). Nakon 20-ak minuta stopiranja bila san već na putu za Chiang Mai – putovanje od nekih pet sati koje se na kraju razvuklo na cili dan.
Kad san stigla u Chiang Mai, bilo mi je drago što san se uspila natirati da oden iz Mae Hong Sona. Dosta je bilo tai chija sa 70-godišnjim staricama – falila mi je akcija. A ona je uslijedila odma dan poslije kad san u društvu Meksikanke Coral, koju san upoznala u hostelu, po prašnjavom kanjonu nedaleko od Chiang Maija ganjala zadnji puni misec u godini i pala s motora (tipično, ali ne zato što neman vozačku, nego zato što skoro svaki turist u jugoistočnoj Aziji barem jednom padne s motora – drugim ričima, svi okolo hodaju izrazbijani).
Sutradan smo Coral i ja išle dočekati Novu godinu na glavnim gradskim vratima, Thapae Gate. Bia je to, bez preuveličavanja, najposebniji doček kojem san prisustovala. Možete li zamisliti stotine ljudi okupljenih na trgu kako uz tihi, gotovo svečani žamor pale one tipične bijele papirnate lampione i ispuštaju ih u nebo? Kad god bi se neki od lampiona vinua visoko u zrak, čuli bi se glasovi odobravanja i poticanja, jednoglasno i složno navijanje da se ispuni svaka dobra želja poslana tu večer u svemir.
Pred ponoć, tiho tamno nebo iznad Chiang Maija bilo je prošarano bezbrojem toplih narančastih jezičaka svitla – lebdećih, treperavih želja – a na trgu je sve odisalo mirom i zajedništvom. Znači, moguće je, pomislila san tada. Da ljudi iz tolikih krajeva svita, različitih rasa i podrijetla, budu složni i ujedinjeni, da žele jedni drugima samo i isključivo dobro, da svi dišu i uživaju u trenutku ko jedno (i da im za postizanje tog stanja uma začudo nisu potrebni opijati).
U takvom okruženju, nakon što smo jednoglasno odbrojali ponoć, i najmanja moja pomisao na sve što mi nosi ta nova godina prožimala me trncima ushićenja i iščekivanja. Predosjećala san da me čekaju velike stvari i za njih san bila spremna.
Sredila san vizu i nakon par dana bila san opet na cesti, ovaj put sve bliže graničnom prijelazu Mjanmara s njegove zapadne strane. Imala sam sriću da me na stopu poveza mladi par s kćerkicom na putu iz Chiang Maija za Bangkok. Dugo je to putovanje, oko sedam sati vožnje, ali to ih ipak nije spriječilo da me odvezu veći dio puta, a onda još i skrenu s glavne ceste da bi me ostavili baš na samom graničnom prijelazu Mae Sot.
Prije nego što su me prepustili rukama sudbine, pobrinuli su se da ne oden prazna želuca i odveli me na ručak. Toliko su bili brižni da san mislila da će i oni prići granicu sa mnom, samo da me ne ostave samu. Ovakve situacije svaki put iznova ojačaju moju viru u ljude, ali i istovremeno čine rastanke daleko težima.
Sa srcem punim nostalgije za Tajlandom, u kojem san se taman bila udomaćila, ali i radoznalom strepnjom zbog prašnjavog kaosa koji se već nazira s druge strane granice, zaputila san se priko takozvanog prijateljskog mosta u tu mističnu zemlju koju su svi spominjali s divljenjem, ali začudo malo ko je uključiva u svoju rutu.
Osjećala san se tako na neki način pozvanom, odabranom (zvuči umišljeno, ali realno, nisan li ja sama jedina protagonistkinja svog života?), a kad san se našla u toj prašini i buci motora s druge strane mosta, okružena sumnjivim likovima s crvenim zubima i zamišljenim pogledima tamnoputih žena s obojenim licima, imala san dojam da san zapravo stigla doma.
