#4
Vratila san se u svoj stančić. Bilo mi je drago viditi opet svoj veliki krevet s debelim madracem (u hramu san spavala na tankoj tvrdoj strunjačici). Bacila san se na njega, duboko izdahnula i ostala zuriti neko vrime u prazno. To je bilo to. Chiang Mai faza bila je gotova. Onu prvotnu potrebu za svojevrsnim novim mirnim početkom u sasvim nepoznatoj sredini, s kojom san došla u Tajland, zaminia je sada onaj stari instinkt – da udren put pod noge.
Tako poznat, tako sveprisutan, tako meni vjeran. Jedina konstanta u ovom naizgled kaotičnom životu. Više se nisan osjećala ko poražena izopćenica koja izgubljeno tapka u mraku. Sada san se polako nanovo rađala ko feniks iz vlastitog pepela. (Naravno, nije to odma bia veliki i stabilni feniks koji zna točno di ide, ali bia je dovoljno snažan za svoj prvi let.)
Intuicija me vodila na sjever. Što sjevernije, u planine, u najzabačenije i najudaljenije dijelove – ko i uvik. Ali di točno?
Nisan od onih koji se dobro informiraju prije puta – ne čitan turističke vodiče, ne planiran unaprid rutu, ne bukiran ništa. Ne samo zato što mi je to naporno i dosadno, nego zato što duboko u sebi virujen da ću na putu i putem pronaći i viditi sve što mene čeka. Svako pronalazi svoj smisao u putovanju, a za mene čar putovanja leži u istraživanju, u neočekivanom, u neplaniranom. Putovanju se prepuštan bez kočnice, bez osigurača, bez predviđanja, bez ikakvih očekivanja. Tada se sve može desiti i tada se stvarno sve dešava. Tada se stvarnost pretvara u neodoljivi magični realizam. To je po meni srž putovanja (a možda i života?) i jednom kad se to iskusi, putovanje postaje ovisnost, neutaživa žeđ, pa čak i svojevrsna osobna moralna odgovornost.
Busevi za sjever vozili su do sela Pai, koje su mi preporučili na kolodvoru. Kad san stigla tamo, našla san se među hrpom turista, a lokalce se moglo viditi prvenstveno za štandovima s hranom i suvenirima. Zadrža je Pai neke od svojih starih čari, a slovia je za vrlo autentično, mirno selo u kojem su se očuvale brojne stare tradicije.
To ne čudi jer je zajedno uz Chiang Mai bia jedna od neizostavnih postaja trgovačkih puteva u takozvanom Zlatnom trokutu, sjecištu granica Mjanmara, Tajlanda i Laosa. Zlatni trokut najpoznatiji je po trgovini opijumom koja je zaživila u 70.-ima kad su se uz granicu naselile kineske etničke manjine (opijum se u Kini koristi još od 7. stoljeća) i počele uzgajati mak. Međutim, Zlatni trokut puno je više od toga – on je i kolijevka značajnog kulturnog bogatstva nastalog u doticaju mnogobrojnih manjina iz Tajlanda, Laosa i Mjanmara.
No, turizam je napravia svoje pa je danas u Paiju teško naći dašak te autentičnosti. Selo su preplavili turisti, motori i prodavači suvenira. Različita plemena u okolici zapravo nisu izvorne zajednice – one žive daleko od očiju turista u planinama. Njihova su „naselja” oko Paija zapravo samo turističke postave kako bi zaradili nešto novaca sa strane od prodaje rukotvorina.
Upitna je i autentičnost bogate ponude svakakvih vrsta „terapija” – ima toliko „iscjelitelja” na svakom ćošku u Paiju da je teško uopće razaznati što je prava stvar, a što je fejk. Na kraju, iako san tila, nisan isprobala ništa (i nostalgično se prisjećala Nada). Nisan se zato dugo zadržala u Paiju (tri–četiri dana, ali opet dovoljno dugo da se otrujen spring rollsima i ostavin dušu pored kreveta).
Čula san za malo selo, skriveno u planinama blizu granice s Mjanmarom. Pošto se bližia Božić i sve san češće slušala oko sebe strance kako govore da se vraćaju doma „jer bože moj, ne mo’š biti sam za Božić”, počela san razmišljati da bi bilo dobro da dočekan blagdane u manjoj sredini, bez turista i ikakvih melodrama.
Nakon tri–četiri sata naizgled beskonačnog i mučnog vijuganja serpentinama između vlažnih ponora gusto obraslih raznovrsnim egzotičnim tropskim raslinjem stigla san do sela Mai Hong Son. Uslijedia je šok jer umisto mirnog sela opet me dočekala buka motora (a u jugoistočnoj Aziji neprekidno zujanje motora može vas, bez šale, lako dovesti do ludila). U Mae Hong Sonu nije bilo turista, ali je buka bila nesnošljiva.
Kad sam stigla do „centra” (hram, nekoliko praznih guesthousea i sasvim pristojni noćni market uredno raspoređeni oko malog jezera, a unaokolo samo planine), pitala san Jhonnyja, čovika koji je jeftino iznajmljiva drvene kolibice uz jezero, je li u selu uvik takva buka. On me u čudu pogleda i reka da mu nije jasno o kakvoj buci pričam, da san vjerojatno u najtišem selu u cilom Tajlandu.
Rekla san mu da ne mogu podniti buku i otišla nazad na kolodvor. Taman je bilo vrime zatvaranja tržnice i desetak songthaewa (malih crvenih kombija s natkrivenim stražnjim dijelom koji su tipično sredstvo javnog prijevoza u Tajlandu) polako se punilo lokalcima koji su za sobom vukli velike zavežljaje svakakve robe. Mislila sam, savršeno – ovi se ljudi sada vraćaju u svoja sela bogu iza nogu i ja ću s njima. Redom san išla od jednog do drugog songthaewa i pokušavala objasniti da oću ići u koje god selo da oni idu, ali svi su me redom odgovarali i odbijali ne bi da idu na put bez povratka (a meni bi kao to smetalo). Niko me nije tia povesti.
To je valjda bia prvi i zadnji put (moguće ikad u povijesti) da u Aziji neko nešto NE želi prodati. Nevjerojatno. Gledala san kako songthaewovi odlaze jedan za drugim, dižući prašinu i drndajući se natovareni lokalcima i robom, i pomirila se s činjenicom da ostajen u Mae Hong Sonu. Digla san rezignirano svoj šporki backpack s prašnjavog puta, zaputila se u Johnnyjevu kuću i pomirljivo ga tražila da opet vidin taj njegov smještaj (puten san stala u ljekarnu i kupila čepiće za uši). Začudo, ovaj put kad je otvoria vrata te drvene kolibice ostala san u čudu – smještaj je bia fenomenalan!
Drvena kolibica uz jezero s dva mala kreveta između kojih je staja mali noćni ormarić s umjetnim orhidejama, a iznad njega prozor s kašmirastim zavjesama! A buka – nisan više čula buku! Sve je odjednom bilo savršeno, iako se ništa nije prominilo od trenutka kad san došla – ništa osim mene i mog stava. Mog mirenja sa situacijom. (Skužila san tada da mi stvarno nije potrebno iscjeljenje, nego liječenje.)
Ne samo da san ostala u Mae Hong Son naredna tri tjedna, nego san se jedva nakanila da iz njega oden i nastavin putovanje. I ne samo da nisan bila usamljena za Božić, nego san ga i sasvim neočekivano proslavila.
Ispostavilo se da su entičke manjine koje žive u planinama bile u doticaju s katoličkim misionarima. Iako nisan pobornica misionarskog djelovanja kad se radi o vjerskom preobraćanju, moran priznati da me razveselilo kad je na Badnjak pored jezera osvanula okićena jelka. Sva su se plemena iznimno na taj dan spustila s planina u svojim tradicionalnim nošnjama i ispunila cili park oko jezera glazbom, plesom i tradicionalnim jelima.
Karen je vjerojatno najpoznatije od plemena, a podrijetlom je iz Mjanmara. Žene u plemenu Karen oko vrata nose teške prstene koji su se u prošlosti koristili ko zaštita od napada tigrova. Odlučeno je da samo žene nose zaštitu jer su one rađale djecu i tako osiguravale opstanak plemena. Objasnile su mi da prvih pet prstena počinju nositi još ko curice od 5-6 godina, a onda svake godine dodaju dva nova. S 15 godina mogu odlučiti hoće li ih nastaviti nositi, ali dotad je njihov vrat već poprilično oslabljen, a prsni koš oštećen, da najčešće nemaju drugog izbora nego nositi prstene do kraja života.
Imala san tako još jedan neizravni susret s Mjanmarom. Zapravo, tijekom ta tri tjedna u Mae Hong Sonu sve je čvršće rasla u meni odluka o tome da je Mjanmar moje iduće odredište. Mae Hong Son je udaljen svega par sati od njega, ali je granični prijelaz na tom dijelu zatvoren radi sukoba. Ipak, srce je vuklo tamo di je već misecima ranije osluškivalo da mora poći.
