Azori, 2017.

Ima nešto vrlo oslobađajuće u hodanju, pogotovo kada je odredište nepoznanica, kada nije ni bitno. Hodanje je istovremeno bijeg, potraga i pomirenje. Jednu od svojih najluđih hodačkih priča ispričala sam u postu o nemogućem susretu s  Pedrom, ali to nije jedina priča koja mi potvrđuje da je u kretanju muka, ali i spas.

2017. je i već priko misec dana pješačim po azorskom otočju, od jednog do drugog otoka. Dnevno napravim oko 20-25 km, sa svojim najvjernijim suputnikom, starim zelenim ruksakom od deset kila na leđima. Hodam asfaltiranim cestama, ali i pješčanim plažama, šljunčanim putevima, utabananim i šumskim stazicama. Hodam pitomim pašnjacima i divljim šumama, po klisurama, brdima, poljima lave (ili tzv. crnim misterijima), pa čak i prašnjavim pustošima.

Pejzaži se na Azorima minjaju ko godišnja doba, ali sva četiri u jednom danu po sto puta. Hodam tako po prolitnjem suncu, po najvećoj žegi i sitnoj kišici, pod naletima ledenog oceanskog vitra i po ugodnom povjetarcu. Sve to, ponavljam, u jednom danu i tako skoro svaki dan. Već nakon tjedan dana hodo-čašćenja naučila sam da se na lice stavlja faktor 50+ čak i kad je oblačno, da se kabanica nikad ne sprema u ruksak, nego mora uvik biti pri ruci, baš ko i dupli par dugih rukava, čak i po najvećoj žegi.

Svaki dan-dva prođem kraj malog dućana uz cestu i obnovim zalihe – voda, kruv, tuna, pršut (nigdi bez pršuta), avokado, banane, marakuja, papaja, dinja, ovisno što ima, i kikiriki. Ko bi reka da se na Azorima uzgaja kikiriki. Kratki stop u mali dućan uvik je događaj dana jer je to jedina prilika za kontakt s ljudima. Otočanima.

Dok mi pričaju o tome koliko im kasni roba i koliko vrimena već čekaju…nešto, što nikako ne stiže, predočavam si golemu samoću života nasred Atlantika, na malom komadiću kopna koji je za većinu novopridošlica samo usputna postaja na putu do ovog ili onog kontinenta. Otočani vjerojatno napamet znaju kratki raspored odlazaka i polazaka trajekta, a oni koje možda najjače pere “saudade” pojave se u luci svaki dan u pravu uru da pogledom isprate trajekt, ko ja iz svog šatora svaki izlazak i zalazak sunca.

Samoća među samotnjacima je zarazna. Na početku putovanja davala mi je osjećaj slobode i mira, a onda, nakon misec ipo dana, počela je umarati znojna i umorna ramena puno više od ruksaka. Izuzev kratkih, usputnih ćakula u dućanima ili po putu, svi razgovori odvijali su se isključivo u mojoj glavi. Monolozi, do moždane iznemoglosti.

Onaj tren kad je usamljenost postala preteška, a koji je ionako, znala sam, na takvom putovanju kad-tad mora stići, odlučila sam stati u prvo selo i naći bilo kakvo društvo. Dok sam pješačila iz divljine prema selu, riješila sam sa sobom da ću uzeti smještaj par dana u selu, bilo što, samo da budem s ljudima. Zamišljala sam kako ću upasti bilo kome s bilo kojom spikom, samo da ne budem sama. Bila sam spremna na sve, bez imalo srama.

Ali na moje zaprepaštenje, kad sam nakon cilog dana pješačenja napokon stigla u selo (crkva i desetak kuća oko nje), vani nije bilo ni žive duše. Ko da su se svi zavukli u mišje rupe samo da ih ne sretnem, da mi ne prave društvo, da mi ne olakšaju dan, pa čak niti da me otiraju iz sela ili upute di bi mogla kampirati. Razočarana i ozlojađena, znojna i umorna, otkljaskala sam dalje, samo ravno uz tu jednu jedinu cestu u selu, valjda najstrmiju cestu na otoku. Nakon pola sata mukotrpnog uspona, za vrime kojeg sam u glavi prosipala sve moguće najgore beštime koje sam znala (i dodatno se iživcirala jer mi nisu dovoljno brzo padale na pamet), našla sam se u neočekivano lipom parkiću uz more.

Bilo je kasno popodne, pa je okupan toplim bojama park izgleda ko zasluženo utočište, ko zaslužena milostinja. U hladovini između stabala mogla sam birati di ću staviti šator. Da sam imala što za speći, mogla sam čak napraviti i roštilj, sve je bilo tamo – gradele, drva, voda, kameni stol. Savršeno misto… a ja sama. Bacila sam ruksak sa znojnih leđa na pod, ali teret je i dalje bia pretežak. Duboko nesretna i usamljena, ostavila sam ruksak i šator tamo di su i pali, izašla iz parka i počela hodati.

Hodala sam dugo i besciljno. Stazica iznad parka strmo se uspinjala uz brdo i ja sam je iznemoglo pratila, bez prigovora i bez žalopojki. U znoju i suzama. Bez kapi vode. Ali svaki korak naprid polako me udaljava od tuge i jada, sa svakim korakom dalje bila sam bliže sebi. Hodala sam dva sata bez stajanja sve dok nisam stigla do svjetionika na ulazu u drugo selo. Sunce je taman zalazilo i znala sam da mi ne preostaje ništa drugo nego čim prije vratiti se u park, montirati šator i jednostavno prihvatiti situaciju. Sad je to barem bilo lakše, kad je ideja bila prohodana. A nakon još dva sata nazad, taman nadomak parka, osjećala sam napokon mir. Mir-enje.

I onda se desilo. Prvo sam čula muziku i glasove. Puno glasova. Ušla sam u park i našla svoje stvari tamo di sam ih i ostavila, a oko njih je u šumici bilo raspoređeno pet-šest šatora. Za roštiljem je bila velika obitelj od barem deset članova, odrasli i dica. Sa zvučnika se čula neka vesela muzika, a na stolu je bila trpeza hrane i pića. Odma su mi prišli, doduše u čudu, i svi u glas, kako to velike obitelji znaju, krenuli svak sa svojom pričom:

– Nismo ti ništa dirali! Nadamo se da ti ne smetamo, mi se svake godine cila obitelj okupljamo na ovom mistu, to je naša tradicija! Oćeš jesti? Kakvu muziku voliš? Oćemo na noćno kupanje?

Naravno da da :). I dan danas sam s njima u kontaktu. Na fejsu vidim da svake godine objave album s fotkama novog okupljanja na starom mistu. A na jednoj od tih fotki, u albumu “Familia 2017″, sam i ja, ”luđakinja” koja putuje sama, na kraj svita, pa onda pati što je sama, a onda na noć punog miseca manifestira čudo. Da, čudo.  Jer koje su šanse da je to jednogodišnje druženje palo baš na tu večer, baš u tom parku, baš kad je meni najviše tribalo, a onda me još i dočekalo baš kad sam se vratila s kalvarije? 😀