U zemlji koja općenito još uvijek nema sluha za žene, u kojoj ni same žene nemaju sluha za druge žene, biti samostalna i uspješna žena ulijeva strah u kosti. A kad takva nadobudna žena, putnica, putopiskinja u povojima zakorači na teren kao što je putopisna proza, teren koji već godinama u Hrvatskoj obilježavaju i definiraju uglavnom muškarci (od pamtivijeka se podrazumijeva da su oni ti koji otkrivaju, istražuju i osvajaju svijet), kako da ta žena ne bude prestravljena?

Znam da će se kod jednog dijela čitatelja i čitateljica, nadam se ne većinskog, stvoriti instantna odbojnost prema ovome što pišem – evo je, još jedna feministkinja koja za svoj neuspjeh, nesigurnost i nedostatnost krivi muškarce, pomislit će oni. Ili, kako ograničeno, nisko i jeftino što svoje iskustvo stavlja u kontekst spolne nejednakosti. I to samo potvrđuje koliko je u našoj sredini nesigurno i zastrašujuće za ženu uopće javno izraziti svoje mišljenje i podijeliti iskustvo ili ne-daj-bože neko svoje nezadovoljstvo.

Problem nisu muškarci, već to što istinska jednakost ne postoji, bar ne još uvijek. Put do jednakosti puno je dugotrajniji i zamršeniji od izjednačavanja prava na papiru, što samo po sebi jest veliki uspjeh, ali apsolutno nedostatno za istinsko jamčenje jednakih startnih pozicija i prilika. Za takvo što potrebna je korjenita promjena svijesti, a tko god to nije sposoban uvidjeti i misli da pretjerujem, nije još napravio ni prvi korak.

Jednom sam prilikom pitala prijateljicu koja obožava čitati putopise i redovito prati novosti u svijetu putovanja, koju bi knjigu prije pročitala: muškog ili ženskog putopisca? Ko iz topa je odgovorila: muškog! Pitala sam i drugu zaljubljenicu u putopise i putovanja isto pitanje, na što je ona odgovorila: a što ima naših ženskih putopisaca?

Ima ih, doduše ne puno, ali koga uopće briga? O čemu može pričati jedna žena? Njezina perspektiva može biti samo ženska, a ko željan prave pustolovine želi čitati žensku priču? Uostalom, neš’ ti meni velike avanture na koju se žena može zaputiti.

Pitam se koliko je putnica zbog takvog stanja svijesti u startu obeshrabreno poduzeti neki veliki putnički pothvat ili koliko se njih, poput mene, niti ne usudi pisati o takvom pothvatu nakon što se odvaže na njega i ostvare ga. Koliko bi, na kraju, njihova putopisna perspektiva bila uopće zanimljiva i privlačna u odnosu na onu mušku, općeprihvaćenu, općezastupljenu? Koliko bi ljudi uopće dalo priliku perspektivi putnice ili je njeno mjesto samo na marginama, u pozadini?

Pada mi sada na pamet jedan naš putopisac, dobro praćen, koji opis početka dana započinje time da se ”budi i crnkinji koja leži do njega nježno ljubi vrat” (tako je otprilike išlo). Perspektiva za koju bi se, imajući u vidu naše društvene prilike, moglo reći da je nepogrešivo muška (iako nipošto ne tvrdim da je svi putopisci imaju) i privlačna, ali da dolazi iz ženskog ”pera”, lako moguće da bi izazvala zgražanje.

Možda ćete reći da je sve ovo samo u mojoj glavi, jadna izlika, neriješen problem iz djetinjstva ili ”daddy issue” – uzela sam i to u obzir, preispitala sam se, prije bilo čega što napišem preispitam se tisuću puta. Jer moram. Ja ne mogu tek tako, bez preispitivanja, nonšalantno reći da sam se probudila ljubeći vrat crnca. Mogu (i ko zna, možda ne bi niti lagala), ali nije kul jer sam žena i usto Hrvatica – one to ne rade (odnosno, rade, ali u svoja četiri zida).

Nije kul niti što govorim, odnosno ”opet tlačim” o ovoj nejednakosti kao o stvarnom problemu. Uvijek je bolje i poželjnije kad je žena sa svime zadovoljna, pa čak i kad ima stvaran razlog da ne bude. Ili da preispita svoje djetinjstvo i odnos s ocem prije nego li se usudi pomisliti da njezini strahovi od neuspjeha i njezine nesigurnosti proizlaze dobrim dijelom iz društva koje općenito od nje od starta očekuje manje.

Ne pišem ovo da bi se obrušila na muškarce i na njihovu očigledno povlaštenu poziciju u društvu – to je tako i bit će tako sve dok se ne promijeni kolektivna svijest, svijest i muškaraca i žena. Pišem ovo da ukažem na to da nije jednako jednostavno biti putopisac i putopiskinja, koliko god se mi pretvarali da smo jednaki.  Pišem i da si olakšam dušu, da podilim s vama zašto već godinu ipo dana odugovlačim s dovršetkom svoje knjige o Mongoliji. Već godinu ipo dana prijetim da ću je objaviti, a prijetim, u suštini, sama sebi. Izazivam samu sebe.

Osjećam ogromnu odgovornost jer priželjkujem da ta knjiga bude inspiracija i putnicama i putnicima, da nikog ne izostavi (jer nikog ne mrzim), da ponudi  perspektivu koja će, neizbježno, biti ”ženska” (čime se ponosim), ali i univerzalna. U kojoj će se svi moći prepoznati jednako. Radi onog ljudskog.

Naravno, strah me. Strah me da moj trud neće biti prepoznat, da će se moja priča izgubiti u moru drugih priča, onih ”zanimljivijih”, ”većih”, ”pravih”. A najviše me strah da neću uspjeti ispričati svoju priču onako kako bih htjela. Jednom sam prilikom čak dobila i dobronamjerni savjet poznanika da bi ”tribala dati nekom ko zna pisati, nekom piscu, da napiše knjigu umisto mene”, jer podrazumijeva se da ja to ne mogu.

Zato u razgovoru s ljudima više niti ne spominjem da pišem knjigu – taj nevjernički pogled i tišina koja uslijedi odgovaraju umjesto njih. Zaista su rijetki koji iskreno reagiraju s oduševljenjem, iščekivanjem i podrškom. Pretpostavljam da taj manjak entuzijazma u pogledu snova drugih proizlazi iz vlastitog nevjerovanja u snove općenito.

Uglavnom, strahova je puno i iako dobar dio njih, na ovaj ili onaj način, vuče korijene iz nejednakosti koju sam prethodno opisala, znam da oni zaista i jesu sad ”samo u mojoj glavi” baš zato što sam svjesna odakle potječu. Neće biti lako izbiti ih iz glave – bit će puno, puno teže nego što je bilo projahati 500 km mongolske stepe sama na konju, ali baš ta činjenica, baš to postignuće, po mnogočemu jedinstveno, tjerat će me do kraja. Hvala svima koji čekaju i iščekuju :).