19/2/2021
Često mi u inbox dolutaju pitanja potpunih stranaca kao, na primjer, čime se točno baviš, kako si do toga došla, mogu li i ja :D. Brzi odgovor koji inače dajem stane u par rečenica, ali vjerojatno puno ne pridonosi. Zato već neko vrime čekam priliku da objavim ovaj post i pokušam dati malo korisniji odgovor, odnosno opisati svoju situaciju i kako sam se u njoj našla, ne bi li tako možda pomogla onima koji nisu zadovoljni svojim poslom i/ili streme freelanceanju.
Čime se točno bavim?
Za početak šturi odgovor: freelanceam kao prevoditeljica za različite inozemne firme. Budući da sam samozaposlena, mogu birati koje ću projekte prihvatiti, koliko sati dnevno raditi, odakle ću raditi (zadnje tri godine s Azora) i, ono meni najvažnije, kada i koliko dugo neću uopće raditi.
Naravno, lagala bi kad bi rekla da je ta sloboda sasvim neograničena – većina mojih klijenata računa na moju pomoć gotovo svakodnevno i osjećam dužnost da, na primjer, ne uzimam godišnji svako malo ili da on predugo traje. Za Mongoliju sam, na primjer, uzela tri miseca, čime sam svjesno ugrozila suradnju sa svojim najboljim klijentima, ali kad sam se vratila, ispostavilo se da su me cilo vrime čekali i odma su me zasuli poslom.
To mi je potvrdilo da nije istina da freelanceri moraju danonoćno raditi jer su lako zamjenjivi. Nismo lako zamjenjivi, a to svaki klijent koji traži kvalitetnu uslugu jako dobro zna. Nije istina niti da radimo za kikiriki niti da jedva spajamo kraj s krajem: na početku tržište može utjecati na nisku cijenu rada, ali kada nas klijenti upoznaju, mi definiramo cijenu svog rada. Ako i dalje pristajemo na manje ili ne zahtijevamo više, to je u biti naš problem. Iz iskustva mogu reći da se nikad nisam pokajala kad sam odbila manje ili zatražila (puno) više od onoga što definira tržište. Mi imamo moć, čak i kad dolazimo iz ”jadne, male Hrvatske” – ali samo je na nama hoćemo li je iskoristiti ili ne.
Kako sam do toga došla?
Možda će zvučati čudno s obzirom na to da sam završila jezike i odradila praksu kao prevoditeljica u Europskoj komisiji (ne, nisam od onih samoprozvanih prevoditelja bez iskustva/kvalifikacija), ali nikad ne bi bila rekla da ću baš u prevođenju pronaći rješenje za muke koje sam prolazila nakon završetka faksa. A te su se muke uglavnom vrtile oko jednog pitanja: čime da se bavim, a da bude kreativno, da nemam šefa, da budem slobodna? Te su me muke potaknule na to da dam dva otkaza na tzv. ”odličnim” stalnim pozicijama u struci i odvele u jednogodišnji ”samoprogon”: najprije tri miseca pješačenja po Azorskim otocima, a nakon toga šest miseci lutanja po jugoistočnoj Aziji, u potrazi za rješenjem.
Dvadesetak dana nakon što sam se vratila s tog putovanja, koje me prosvijetlilo na toliko razina, ali ne i u pogledu toga čime se točno želim baviti u životu, primila sam poruku preko LinkedIna od jedne strane firme koja je tražila hrvatske prevoditelje za stalnu suradnju. Prvi put da me itko ikad kontaktira preko LinkedIna. Zaboravila sam i da sam imala tamo otvoren račun. Pristala sam i nakon misec dana skužila da sam dobila sve što sam tila: pouzdan, kreativan, fleksibilan rad na daljinu. Doduše, uz jednu caku – taj prvi misec prevodila sam tako male količine da sam zaradila samo 64 eura. Ali bila sam prisritna. Moji doma nisu mogli virovati kako neko može biti tako sritan i zadovoljan, a zarađuje 500 kn misečno :D. Ja sam bila sritna jer sam znala da je to početak, da su se stvari u pogledu posla napokon pokrenile i da me moja poslovna prilika konačno našla.
Je li to posa mojih snova? Naravno da nije – ja sam tila biti profesionalna tango plesačica ili u najmanju ruku istraživati jezike najudaljenijih plemena. A ne radim ništa od toga. I što ćemo sad? Posa iz snova je relativan pojam. Radit ću ovo dok god sam sritna s tim i dok god mi paše. Kad mi dojadi, a doći će i taj dan, pretvorit ću ovo u nešto drugo ili će jednostavno doći nešto novo. To tako ide, a za promjenu su dovoljni samo čvrsta odluka i jedan korak.
Možeš li i ti?
Volila bi da mogu reći: naravno, možeš biti sve što želiš. U suštini, stvarno virujem da možemo biti što god poželimo (još ima nade za tango i plemena!), ali za to su potrebne strast, predanost i ustrajnost koje velika većina ljudi jednostavno nije spremna niti će u konačnici ikada uložiti u ostvarivanje svojih snova. Većina ljudi zadovoljna je prosječnim. S druge strane, postoji manjina koja je stvarno čvrsto odlučna u svom naumu da ne pristane na ništa manje od onoga što je zamislila za sebe i svoj život – ona već ima bolje šanse da živi život po svojim uvjetima, ali neće biti lako.
Bez obzira na razvoj tehnologija i digitalizaciju, posa freelancera i dalje je jako teško naći – zato virujem da nije dovoljno samo ”htjeti”. Potreban je pravi, ozbiljni angažman – u obliku obrazovanja, osposobljavanja, networkinga itd. Ako uza sve to i dalje ne ide, kao što se meni dogodilo prije putovanja, onda je najbolje sve pustiti. Bilo što što moraš forsirati nije dobro. Pusti. Odmakni se. Ostavi neko vrime. Fokusiraj se na ono što te čini sritnim u tom trenu, radi to dok god možeš, makar ne zarađiva ništa (za mene su to duga i daleka putovanja) i tvoja će se prilika ukazati u pravo vrime – možda neće biti ono čemu si se nada, ali bit će ono što ti triba.
